Mon, February 28, 2011 - 12:01:01
Uz veliko hvala Valentini, a posebno našem vodiču Mariu Filipoviću što su svoju ljubav prema Alpama podijelili sa mnom i Dariom i vodili nas kroz ovu čaroliju
Željko Vinković,
sudionik pohoda M. Mojstrovka-Prisojnik
U sklopu priprema za uspon na Grossglockner četvoro planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar krenulo je na pripreme u veličanstvene slovenske Julijske Alpe. U planu je bilo ispenjati u snježnim uvjetima zahtjevne vrhove Malu Mojstrovku i Prisojnik. Mojstrovka je planinarski greben s tri vrha (Mala,Velika i Zadnja Mojstrovka) koji se proteže od cestovnog prijevoja Vršić (1611 m) prema zapadu sve do Jalovca. Naš prvi cilj je najniža Mala Mojstrovka (2332 m ) sa vrlo atraktivnim usponom. Za naš zimski pristup na Malu Mojstrovku odabrali smo južnu stranu strme padine pokrivene s 50-70 cm snijega.
U podnožju uspona navukli smo dereze i sa cepinima u rukama jedno za drugim strmom padinom. Za 400-tinjak metara visinske razlike trebalo nam je sat vremena penjanja zbog polutvrdog snijega . Na grebenu smo skinuli dereze , snijega je bilo samo na mjestima, i 2 sata do vrha. Vrijeme nas je mazilo, sunce uz povremeni vjetar, tako da smo na vrhu ostali više od pola sata.
Uživali smo u prekrasnim vidicima prema Mangartu, Poncama, talijanskom dijelu Alpa, Planici ali i prema jugu i jugoistoku prema Špiku, Škrlatici, Prisojniku i njegovom visočanstvu Triglavu.
Pogled nam je bježao i prema Austriji i Grossglockneru našem cilju u srpnju.
Osim veličanstvenih pogleda imali smo i planinarsko krštenje, Dario je prvi put udahnuo zrak iznad 2000 metara, a udarce užetom Maria i Željka lakše je podnio uz podršku kume Valentine. Nazad smo se vratili istim putem i za 2,5 sata već smo bili u Erjavčevoj koči na zasluženoj okrjepi. Zadovoljni današnjim danom večer u domu kratili smo uz odlični pakleni gulaš koji smo gasili poznatim „uniončekom“ i „zlatorogčekom“. U 22 sata već smo bili u krevetu jer sutra nas očekuje još naporniji planinarski dan i uspon na 2547 metara visoki Prisojnik.
Za Prisojnik se kaže da je planina sa stotinu lica, a ima i dva imena (Prisojnik i Prisank). Ta kamena gromada nazubljenog grebena ispresjecana je brojnim usjecima i žljebovima . Ima i dva otvora-okna u stijeni (prednje i zadnje okno). Ubraja se zajedno sa Triglavom, Razorom, Jalovcem, Škrlaticom i Mangartom među veličanstvene vrhove, okosnicu slovenskog dijela Julijskih Alpi. Priroda je u sjevernu stijenu uklesala lice djevojke, čuvene Ajdovske deklice kroz koju idu i ferata usponi.
I za ovaj zimski pristup odabrali smo južnu stranu, Slovensku pot, iako se pristuo pretvorio u zimski uspon. Početni dio od Vršiča preko Sovne glave prošli smo bez dereza koje stavljamo u siparskom dijelu, u zapadnom podnožju stijene Prisojnika kroz klekovinu bora. Nakon dva sata skidamo dereze Na robu (1860 m) kad prelazimo na južnu padinu te 1 sat hodamo po kamenju uz povremene kratke prijelaze snježnih žljebova. Na jednom takvom Dario je odlučio valjda vježbati zaustavljanje cepinom i utjerao nam srce u grla kad smo iznenada shvatili da klizi snježnom padinom. Zaustavio se nakon 20-tak metara, a kad je došao sebi počele su podbadanja na njegov račun sretni što je sve prošlo bez posljedica. Najteži dio bio je pred nama, a to je odvajanje sa staze na 600 m visinske razlike do vrha, strmu snježnu padinu koju smo savladavali dobra dva sata uz dereze i cepine.
Oko 13 sati konačno smo na tom veličanstvenom vrhu , a za trud smo nagrađeni stišavanjem vjetra i beskrajno čistim vidicima. Odlučili smo se fotografirati dok se vjetar ne predomisli, na brzinu nešto pojesti pa nazad.
Spuštanje ide puno brže uz maksimalan oprez zbog skliskih dijelova i manjih rupa, a i snijeg je već popustio pa upadamo na mjestima do koljena. Za sat i po savladali smo najteži dio silaska strme padine i već smo na stazi. Pred sam kraj staze ispod južne padine stijene dočekao nas je veličanstven prizor. Skupina kozoroga, njih desatak mirno pase ne obazirajući se previše na nas. Koristimo to i lagano se približavamo kako bi fotoaparatom zabilježili te prekrasne prizore. Onda su dvojica kozoroga odlučili pokazati svoje vještinu penjanja što nas je ostavilo bez daha jer bez nekog većeg napora njih dvojica su bili na 20 metara visokoj stijeni. Kao da su nam htjeli pokazati kako se to radi i reći nam „nemojte si umisliti da ste vješti penjači“.
Ovakvim penjanjem posramili bi i veličanstvenog Chucka koji to ne može izvesti ni u vicevima, a on je navodno učitelj i prijatelj našeg darovitog Daria. Kad smo već pomislili da smo pri kraju dočekalo nas je još sat vremena spuštanja po padini kroz snijeg koji se potpuno raspekmezio pa je bilo dva koraka pa propadanje kroz snijeg u klekovinu.
U 17.30 sati konačno smo na sigurnom pokraj auta, spremanje stvari i polazak kući uz stajanje na Mihovom domu kako bi sredili dojmove i proslavili uspješno odrađeni prvi trening u sklopu priprema za „Gross“. Ekipa će unutar pripreme za Grossglockner napraviti još jedan trening kretanja u navezu sa derezama i cepinima u Alpama dok će kondicioni dio treninga obavljati na Sjevernom Velebitu (Senjska obilaznica) i Samoborskom gorju.
