Fri, June 26, 2020 - 1:10:59
Malo je reći da smo petoro bilogorskih planinara (Dijana, Daliborka, Zvonko i dva Željka) samo uživali u ljepotama južnog Velebita produženog lipanjskog vikenda (blagdan Tijelova).
Svoj ambiciozni plan planinarenja u tri dana započeli smo u Tribanj Šibuljini (selo na jadranskoj magistrali desetak km od Starigrad Paklenice) iz kojeg u planinu vode jedna od najljepših planinarskih skalinada (stepeništa u kamenu). Lijepom građenom stazom uz koju rastu stoljetni hrastovi stižemo do napuštenih kuća Bajamovca (jednog od pet zaseoka Tribnja Šibuljine).
Brojni, široko građeni suhozidi svjedoče o nekadašnjem životu stanovnika. Za 2,5 sata već smo kod planinarskog skloništa Zavrata smještenog na sjeverozapadnom rubu istoimenog osamljenoga kraškog polja. Šarmantnim skloništem (preuređena stara pastirska kuća) koje je stalno otvoreno upravljaju članovi PD Paklenica iz Zadra. U njemu može prenoćiti 10-tak osoba, a ima dovoljno za nužno preživljavanje (peć, drva i nešto osnovnih potrepština (šećer, sol, juha, kava).
U sklonište smo stigli baš na vrijeme da prođe crni oblak koji nas je pratio zadnjih pola sata. Sat vremena koliko je padala lagana kiša iskoristili smo za ručak i odmor (popila se i turska kava). Odmah čim je sunce malo zasjalo (još se nisu skinule ni kapi s grana) nastavljamo preko velike ravne livade Pričatrnja polja na prostrano kraško polje Malo Rujno.
Pašnjak Malo Rujno dodijelila je Venecija na pašarenje, krajem 17. st., pravoslavnim izbjeglicama s turskog područja koje je naselila na prostoru današnjeg Tribanj Šibuljine.
Ispred nas poglede privlači Bobički i Vilin kuk te masiv Višerujne čiji nas veličanstveni greben očekuje trećeg dana. Krećemo poljem u smjeru Velikog Rujna ali samo do mjesta gdje se odvaja staza koja nas za četrdeset minuta vraća nazad do skloništa na Zavrati. Ovaj put u skloništu se kraće zadržavamo i već za dva sata smo kod auta. Šest sati današnjeg laganog planinarenja samo je zagrijavanje za ono što nas dalje očekuje.
Drugog dana čekaju nas Golovrhe, planinarski greben s nekoliko vrhova podjednake visine koji se proteže u smjeru jugoistok – sjeverozapad u dužini od približno tri kilometra. Greben čije se stijene strmo ruše prema Lici nudi otvorene vidike i naizmjenični doživljaj hoda po travnatom i stjenovitom terenu. S travnate visoravni Velikog Rujna preko Rujinačke kose krečemo tzv. Počiteljskim putem.Tako se nazivao lički dio poprečnog puta koji je preko Ribničkih vrata povezivao ličko podvelebitsko selo Počitelj s Šibuljinom i Starigradom .
Nakon Rujanske kose staza ulazi u šumu gdje susrećemo nekoliko divljih kobila sa ždrebadi. Konji su slobodni i lutaju prostranstvima Velebita. Kažu da je paša na Velikom i Malom Rujnu jedna je od najkvalitetnijih na Velebitu, a ima je dovoljno tijekom cijele godine.
Dok ih fotografiramo konji mirno pasu ne obazirući se na nas. Brzo izlazimo iz šume i ulazimo u kamenjarski dio sipara s bočnih strana vrha Korovilja. Za dva sata smo na Ribničkim vratima gdje preko staze ima jako puno prirodno porušenih bukovih stabala koje je ponekad teško zaobići te ih treba preskakati. Oko podne stižemo na rub Oglavinovca, ogromne travnate uvale iza koje se naviruje greben Golovrha.
Za uspon na Golovrhe treba se unapred pripremiti na kartama s željenom rutom uspone jer nema klasično obilježene staze. Rutu uspona pripremili smo kroz šumu kako bi bili zaklonjeni od sunca barem tih sat i pol jer kad smo izašli na greben bili izloženi cijelo vrijeme. Olakšavajuća okolnost hoda po grebenu je da uvijek ima barem laganog vjetrića. Kad se izađe na sam greben uspon postaje „kamilica“ jer nema više savladavanja velike visinske razlike samo se plovi malo gore malo dolje s pogledima na sve strane.
Pogled prema Lici bježi kroz ravnicu prostranog Ličkog polje od Gospića preko Medaka do Svetog Roka i Lovinca.
Na drugu stranu niz valovitih travnatih velebitskih visoravni Oglavinovac, Mali Javornik, Javornik i Struge koje se protežu usporedo s Velikim Rujnom uzdignute na oko 400-tinjak metara iznad njega. Zbog izuzetnih vidika na ličku ravnicu tijekom Domovinskog rata ovi grebeni korišteni su za motrenje neprijateljskih položaja.
Ništa manje čaroban i atraktivan nije ni greben Višerujne koji smo posjetili treći dan.
Višerujna je široki masiv (oko 4 km) s pet izrazitih vrhova. Jugoistočno je Tadina glavica (1494 m), sjeverozapadno Korovilje (1500 m) i tri vrha središnjeg dijela : Debelo brdo (1632 m), kota 1602 m i najviši vrh Višerujno (1638 m), u drugom nizu prema Lici. Vršni dio uglavnom je travnat s nekoliko grupa stijena u dijelu poslije Debelog brda a prije vrha Korovilje. Dijelom zato što grebenom Višerujne nema markirane staze ovaj dio planinari manje posjećuju što je velika pogreška.
Opet smo na uspon krenuli iz Velikog Rujna koristeći stazu koja preko Stražbenice i prijevoja Buljme ide na Struge i dalje na greben kojim se može na Vaganski vrh,a za one spremnije i na Sveto brdo. Mi smo stazom došli na prijevoj Buljma te se odvojili s nje kroz kraći šumski dio na Tadinu glavicu naš prvi vrh u nizu vrhova Višerujne.
Odmah na početku vidimo da se radi o grebenu iznimne ljepote ali i izuzetnih vidika. Već početni dio nudi poglede, šire nego što oči mogu uhvatiti, na cijeli kanjon Velike Paklenice i greben Grabra i Velikog Golića s pozadinom najljepšeg mora i otok Pag. Dio oko Debelog brda travnat je i izdužen, a nakon toga nailazi nekoliko pojedinačnih stjenovitih grupica koje zahtijevaju i nešto penjačkih vještina ali ih se podnožjem može i zaobići.
Nakon tri i pol sata lagane šetnje s puno fotografiranja na svakom izraženom vrhu ostaje nam za savladati stjenoviti skok visine do 100 m na zapadnom grebenu Korovilja, našeg zadnjeg vrha u grebenu, prema Rujanskoj kosi. Ispočetka greben konstantno pada po grubo travnatom dijelu da bi odjednom došao u stjenoviti dio koji nam se na prvi pogled činio kao odsječen.Brzo smo se pribrali nakon prvotnog iznenađenja i pronašli cik-cak put kroz stijenu te uz pažljivo spuštanje došli opet na travnati dio. Da bi skratili spuštanje, jer nam je auto na drugoj strani polja, probili smo dijagonalno kroz šumski predio samim podnožjem Višerujne presjecajući nekoliko potočnih bezvodnih korita prije samog Velikog Rujna.
Umorni ali zadovoljni i sretni stigavši do auta komentirali smo pređene grebene i zaključili kako su nepravedno zapostavljeni u planinarskim krugovima. Samim markiranjem staza po grebenima povećao bi se broj planinara koji bi ih posjetili dok su ovako s druge strane prepušteni planinarskim romanticima i onima koji vole malo istraživanja kroz planinarenje. Kako god proveli smo tri izuzetna dana na Velebitu, našoj posebnoj planini.
Tekst i fotografije :
Željko Vinković
