Mon, August 08, 2016 - 8:31:59
Provesti dio godišnjeg odmora u planini svakako je dobra odluka koju već nekoliko godina, ja i moja životna suputnica Dijana, provodimo u djelo.
Početkom godine nismo imali sasvim jasnu ideju gdje bi mogli ovo ljeto, iako je mene srce opet vuklo prema Prokletijama. Manji dio Prokletija smo ljetos obišli iz doline Grebaje pa mi se činilo zgodno ove godine posjetiti ih iz doline Ropojani. Međutim kako se bližilo ljeto sve više se nabacivala ideja posjetu Magliću. Ne zbog toga što je s vrhom od 2386 metara najviša planina u Bosni i Hercegovini i jedna od ljepših u Crnoj Gori već zato što se može popeti s Trnovačkog jezera i njegove zapanjujuće zeleno-plave boje vode.
Prilaz automobilom započinje iz Tjentišta u kojem je sjedište NP „Sutjeska“, najstarijeg i najvećeg nacionalnog parka u Bosni i Hercegovini, proglašenog 1962. godine. Kako je početni uski asfaltirani dio postajao sve lošiji razveselila me nakon nekoliko kilometara rampa, sa naplatom ulaska u Nacionalni park Sutjeska, jer sam pomislio sad će početi i bolja cesta. Prije nego što nam je djelatnik na rampi naplatio 5 bosanskih maraka po osobi i još 3 bosanske marke za auto razuvjerio me o dobrom stanju ceste . Preporučio nam je da je najbolje da auto ostavimo u blizini na sigurnom mjestu koje nam on može preporučiti i pričekamo kombi, pola do najviše sat vremena, kojim možemo povoljno i sigurno doći do Prijevora. Uvjerljivost prijedloga pojačao je činjenicom da je pred dva sata jedan kombi probio karter i da je šlep vozilo otišlo po njega.
Odlučili smo krenuti s mogućnošću povratka na predloženo ako procijenimo da ne možemo proći. Makadam je na mjestima bio „ubi bože“ ali je podloga bila kamenita bez izraženih sredina pa se laganom vožnjom brzinom malo većom od puževe moglo napredovati da pod ne zapinje za kamenje. Neprestano smo razmišljali zašto nema interesa za popravak ceste posebno od strane Nacionalnog parka jer po ovakvom makadamu i oni svakodnevno uništavaju svoja vozila.
Poslije 5,5 kilometara iscrpljujuće vožnje, nakon jednog kritičnog dijela, iznenada se ni usred čega pojavio asfalt na Dragoš sedlu. Tu je asfaltirano ogromno parkiralište s kojeg se za 5 do 10 minuta dolazi do uređenog vidikovca. S vidikovca je predivan vidik na prašumu Peručicu, najsačuvaniju i najveću prašumu u Europi, smještenu u samom srcu Parka u kojoj je od osnivanja strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. Posebno se dobro vidi preko 70 metara visok vodopad Skakavac i dalje u pozadini obronci Volujka i Zelengore. Nastavak makadama od parkirališta nije u ništa boljem stanju pa kad sretnete još tri kamiona s trupcima i vraćate se unazad do proširenja kako bi se mimoišli nije ni čudo da za 7,5 kilometara treba više od sat vremena.
Već je bilo kasno popodne kad smo stigli na prijevoj Prijevor na 1668 metara nadmorske visine.
Ostali smo zatečeni zlatnožutom bojom zapadne strane Maglića koju je obasjalo sunce koje je krenulo prema zalasku. Uspon na Maglić s Prijevora moguć je iz dva smjera. Prvi je strmiji, alpinistički koji ostavljamo za drugi put, a drugi ugodniji sa Trnovačkog jezera koje nas je i privuklo da ga vidimo. Odmah smo uzeli svu potrebnu opremu za nekoliko dana i krenuli prema Trnovačkom jezeru do kojeg nam je trebalo sat i pol hoda.
Srcoliko Trnovačko jezero smjestilo se u kotlini na 1514 metara nadmorske visine između vrhova Maglića, Bioča i Volujaka.
Dio je regionalnog parka „Piva“ prema čijem se pravilniku svaki posjetilac dužan evidentirati i platiti ulaz od 1 euro. Predviđena je dnevna naknada od 1,5 eura po osobi za kampiranje i za loženje vatre na predviđenim ložištima od 5 eura za što se dobiju priređena drva. Regionalni park „Piva“ za te je svrhe uposlio djelatnika sa stalnim boravkom na jezeru od proljeća do kasne jeseni. Kad smo upoznali Miloša shvatili smo da je on puno više od evidentičara i onog koji naplaćuje ulaznice. On savjetuje oko uspona, brine da se uokolo ne baca smeće, rado ugosti u svojoj kućici i počasti kavom i rakijom, priča zanimljivosti o svom kraju. Jednostavno rečeno brine o svim detaljima da bi se svaki posjetilac na jezeru osjećao ugodno i sigurno, istinski je domaćin, a istovremeno vrlo korektno vrši svoju dužnost. U slučaju lošeg vremena postoji mogućnost smještaja u kući koju je vrijedni Miloš sam izgradio dotjerujući je iz godine u godinu. Kako sam kaže : Radeći nešto brže mi prolazi vrijeme. Svoju kreativnost osim na kućici pokazao je izradom brojnih klupa i nadstrešnica uokolo jezera, a mi smo ga po dolasku zatekli kako vadi kamenje da poravna stazu na ispred kuće.
Početak staze na Maglić vodi nas oko jezera više od polovice njegova obima pa onda dijelom lakše staze koja je nedavno prokrčena, na što nas je upozorio Miloš, do bukove šume. Za nekih 20-tak minuta izlazi se iz šume na strmi sipar (oprez-osobito u silasku) kojim cik-cak treba doći do 300-tinjak metara duge travnate padine koja doseže sam greben. Taj detalj zelene travnate padine, išarane stazicama (padina je dio pašnjaka) između stijena na mene je ostavio najjači dojam gledajući jučer u predvečerje s jezera. Trebalo nam je sat i pol da stignemo na prijevoj visine 2148 metara koji nas je dočekao neugodnim vjetrom. Tu nam se otvara zadivljujući vidik na masivnu dugu gredu Volujaka i odsjaj jezera okruženog stijenama, jarugama, travnatim padinama i siparima. Kako nam od samog početka iza leđa kotrljaju oblaci vidici se otvaraju i povremeno zatvaraju pa neprestano lovimo trenutke za fotografiranje fascinantnih predjela . Ispred nas se otvorio Carev dol na kojem je izvor koji prema riječima domaćih nikad ne presušuje. Vrlo brzo uočavamo krave na ispaši za koje nas je Miloš zamolio da ih prebrojimo kako bi on javio u selo jer stočari dolaze povremeno u njihov obilazak. Namjerno nam nije rekao njihov broj, a mi smo nabrojali šesnaest, a kasnije smo saznali da su sve na broju.
Dalje hodamo po travnatim hrptovima i tjemenima, a do vrha nam je trebalo 1 sat ugodnog hoda. Staza vodi na sjever preko pašnjaka prekrivenih cvijećem u svim bojama. Kako uspon postaje sve blaži možemo se posvetiti vidicima koji su sve širi i ljepši. Prelazimo i preko crnogorskog vrha Maglića, koji je dva metra viši od bosanskog, a vrh mu je označen hrpom kamenja u koji je zaboden suhi štap. S crnogorskog Maglića se jako lijepo vidi greben i završni uspon na bosanski Maglić koji se odavde činio zahtjevniji nego kad smo mu došli bliže.
Nešto zahtjevniji, oštriji ali kratak dio staze je u podnožju samog vrha . Vrh je prostrani plato na koji može stati dva autobusa ljudi.
S vrha su posebno impozantni osobiti oblici reljefa na Bioču, Trzivki, Trnovačkom Durmitoru, Volujaku, a da nije bilo jake naoblake vidjeli bi i daleke vrhove Durmitora. Na Trnovačko jezero smo se vratili istom stazom i dalje do auta. Nakon spuštanja autom na Tjentište iskoristili smo jedan dio vremena da obiđemo poznati spomenik iz II. svjetskog rata palim borcima u bitki na Sutjesci.
Tekst i fotografije:
Željko Vinković
_1.jpg)
