Mon, March 30, 2020 - 1:41:08
Teče 97. godina otkako su se u Bjelovaru, gradu koji je podalje od svih hrvatskih planina, utaboren pod „svojom“ Bilogorom (309 m), uzvisinom, geografski humljem, koje se u pravcu sjeverozapad-jugoistok pruža u dužini od 80-ak km, ljudi počeli baviti planinarenjem. Od toga sudbonosnoga sastanka u svratištu „Toma“ kod željezničkog kolodvora, u ljeto daleke 1924. kada je utemeljena HPD Bilo-gora, pa do danas, društvo je prolazilo kroz krize i zastoje, administrativna prekrajanja, ponovna uzdizanja-i preživjelo!
Mijenjali su se društveno-politički sistemi, politike i političari, uvjeti u kojima se živjelo i radilo, povećavalo se pa smanjivalo članstvo, mijenjali se i čelni ljudi Bilogore, no društvo je opstalo. I išlo naprijed!
Izgradili su sami planinari svoju kuću, planinarski dom Kamenitovac (242 m) na hrptu brežuljka, na početku šume Mačjak, devet, deset kilometara udaljen od grada (o tome kako je građen posebna je, za današnje prilike gotovo nevjerojatna priča (!) koju možete naći na našoj stranici). I danas to je lijepo i funkcionalno zdanje koje je ubrzo nakon otvorenja (1951.) postalo puno više od planinarske kuće - kultno izletište u koje su desetljećima hrlile bjelovarske obitelji, na svjež zrak, zabavu, opuštanje u prirodi.
S ovih par uvodničarskih riječi želimo vas samo podsjetiti na tu nadolazeću obljetnicu - 100. godišnjicu HPD Bilogore i planinarenja u našem gradu, što se društvo sprema dostojno obilježiti. Recimo i to da nema baš puno društava u Hrvatskoj koja se mogu pohvaliti takvim jubilejom. Pa premda je obljetnica „daleko“ četiri godine, to je već tu! A one koje bilo što zanima iz ove bogate povijesti ljubitelja prirode, hodanja po brdima i planinama i uživanja u njima, ali i njihovog očuvanja, općenito iz života HPD Bilogore, mogu ponešto naći u nekoj od rubrika ove naše stranice.
***
BJELOVARSKI LIST 2/2020.
O dijelu povijesti HPD Bilogore i nekim zanimljivostima iz jednoga razdoblja čitamo i u Bjelovarskom listu u članku novinara Čede Rosića. Prenosimo ga u cjelosti.
Prije više od 90 godina Bjelovarčani se „zaljubili“ u planinarenje
Jedna od najvažnijih godina u povijesti bjelovarskog planinarstva bez sumnje je 1948., kada počinju opsežne pripreme za gradnju Planinarskog doma na obroncima Bilogore. Nakon nekoliko održanih sastanaka glasovanjem je odabrana lokacija Kamenitovac na rubu šume Mačjak koji je dovršen već 11.rujna1949.
Jedno od najdugovječnijih bjelovarskih društva koja se ne ubrajaju isključivo u sportska, svakako je Hrvatsko planinarsko društvo „Bilogora“, čija bogata povijest ukazuje na kontinuitet opredijeljenosti dijela Bjelovarčana za brojne užitke koje nude odlasci u prirodu, ali i osvajanja nekih zahtjevnijih planinskih uspona. To u dobroj mjeri i potvrđuje jednu od mnogobrojnih izreka vezanih uz ovakve izazove prema kojima planina oplemenjuje idealizmom, osvaja romantikom i ispunjava ljudski duh odvažnošću, u čemu se prepoznaje i neodoljiva privlačnost „odlazaka u nepoznato“ čijim je avanturističkim izazovima teško odoljeti.
Prvi izleti
Prema podacima koje je sakupio jedan od predsjednika Đuro Habdija, Planinarsko društvo je utemeljeno 30. lipnja 1924., u tadašnjem svratištu „Toma“, kasnije „Gariću“, i to na inicijativu ondašnjeg šefa željezničke stanice Viktora Borovečkog koji postaje i prvim predsjednikom. Krajem godine društvo već broji 80 članova koji su već pohodili neka od najatraktivnijih odredišta poput Plitvičkih jezera, Bleda i Vintgara s usponom do Aljaževog doma, te Medvednicu i Kalnik. Dvije godine kasnije predsjedničku funkciju preuzima prof. Aleksandar Medur, povećava se broj članova, ali i sve više jača društvena funkcija planinara, pa je 1930. u prostorijama Hrvatske čitaonice priređena prva maskirana zabava. Tako je ostalo zabilježeno da su članovi izveli igrokaz „ u jednom činu“ pod nazivom „Ljubav bližnjega“, prodavalo se umjetno cvijeće, a stolovi su nosili nazive planina.
Krizne godine
Ipak, idućih nekoliko godina rad pomalo jenjava i bjelovarsko društvo ulazi u svoju najveću krizu od postanka. Pri tome središnjica Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu poduzima korake za njegovu likvidaciju, ali nakon intervencije tadašnjeg tajnika Rudolfa Berghofera umalo kobna 1934. je prebrođena nakon redovne godišnje skupštine održane u „Kupališnoj restauraciji“ kojom je označen i početak novog zamaha pod vodstvom predsjednika Stanka Antolića. Ponovo se organiziraju mnogobrojni izleti na Biokovo, Risnjak, Karavanke, ili samoborsko gorje s usponom na Oštrc, pri čemu se posebna pozornost polagala i organiziranju tradicionalnih planinarskih zabava od kojih po detaljnosti njihova opisa spominjemo onu iz 1938. održane u Sokolskom domu.
- Zabava pod nazivom „Prva planinarska noć“ priređena je bez ičijeg gostovanja, bez tombole, luke sreće, i drugih metoda globljenja publike, kako je to pisalo u mjesnim novinama. Publiku je zabavljao koprivnički džez orkestar koji je svirao za ples, zakuska je bila gurmanska, vino fruškogorsko i pleterničko, a dvorana je bila ukusno dekorirana. Novotarija je bila revija najljepših dama u sjajnim haljinama i najmodernijim Brckovićkinim, Ružinim, Jasenkovim i Basaričekovim frizurama. U dva sata poslije pola noći bilo je vučenje ulaznica na koje su posjetioci napisali svoja imena, prva izvučena dobila je vrč iz pravog olovnog kristala- navodi Habdija u knjizi „Prošlost planinarskog društva Bilogora“.
Ratno i poratno doba
Početkom Drugog svjetskog rata rad društva unatoč svim nastojanjima pojedinaca zamire, a dio istaknutih članova su već prvih dana ukupacije 1941. uhapšeni i deportirani u logore. Okrutnost tadašnjeg režima tako su osjetili dr. Franko Winter, Vali, Teodor i Milan Pollak, Julius Eker, Milan Bakić-Baja, a kasnije i Tomo Vinković. S lisičinama na rukama odvedeni su i dr. Ante Kamenar, kasnije pogubljen u Jasenovcu, te Tošo Gašić i Ante Brozović koji su nakon izrečenih kazni prijekog pokretnog ustaškog suda strijeljani na Vojnoviću. No nisu to bili i jedini članovi koji su glavom platili svoja politička uvjerenja, pa je tako sudac Ante Bete prije strijeljanja u zatvoru izvršio samoubojstvo, dok su Antun Negro i Pavao Veldin odvedeni u lepoglavsku kaznionicu. Tijekom prvih poratnih godina dolazi do reorganizacije sporta, pa nakon osnivanja bjelovarskog Fiskulturnog društva, jednom od brojnih sekcija postaje i planinarska. Prvi masovni sastanak održan je 14. veljače 1946., kada izvješće podnosi slikarski obrtnik Stjepan Sirovec, koji će sredinom 60-ih godina postati predsjednikom, a nekoliko mjeseci kasnije organiziran je prvi poslijeratni izlet na Kalnik kojega su uz stare, pohodili i novi članovi.
Povijesna godina
Međutim, jedna od najvažnijih godina u povijesti bjelovarskog planinarstva bez summje je 1948., kada počinju opsežne pripreme za gradnju planinarskog doma na obroncima Bilogore. Nakon nekoliko održanih sastanaka glasovanjem je odabrana lokacija Kamenitovac na rubu šume Mačjak, i to unatoč činjenici što se to mjesto nalazi podalje od prometnica i željezničke pruge. Istina, pogodan teren za gradnju doma tražili su i predratni planinari godinama krstareći Bilogorom, pa je prema ideji zagrebačkog inženjera Vlatka Antolića i izrađen nacrt za jedno od mjesta u blizini Paulovca, od čega se ubrzo odustalo obzirom se „lokacija nalazi u nizini, usred šume i nije pružala nikakve razglede“. Prvi pripremni radovi na Kamenitovcu započeli su 14. prosinca 1948., rušenjem stabala, čišćenjem terena i drugim radovima kako bi teren postao pogodnim za daljnju gradnju. Pored članova društva, u radnim akcijama su tijekom blagdana i nedjeljama sudjelovali dobrovoljci iz grada i okolnih sela, što je ubrzalo realizaciju predviđenih planova, i gradnja kreće 13. kolovoza 1949. Tadašnji entuzijazam planinara i graditelja potvrđuje i podatak kako se primjerica voda dovozila u vatrogasnom buretu iz obližnjeg ribnjaka koju je konjskom zapregom i ponajčešće nedjeljom dostavljao Dragutin Hruby, dok je prvi novac za radove od 150.000 dinara pribavljen zajmom Komunalne banke Bjelovar. Upravo zbog takvih okolnosti koje su pratile njegovo „nicanje“, dom je dovršen 16 dana prije roka, točnije 11. rujna 1949., od kada postaje i svojevrsnim zaštitnim znakom ne samo bjelovarskih planinara i nego i omiljenim izletištem brojnih generacija Bjelovarčana. Sažimajući tek dio povijesti društva, unatoč povremenim zastojima u radu i ratnim godina, ostaje nedvojbenom činjenicom kako od njegova osnutka živi neprekinuta planinarska priča koju i danas potvrđuje stotinjak članova nastavljajući tradiciju međusobnih susreta i druženja, očuvanja prirode i upoznavanje novih mjesta na planinarskim kartama. (čr)
