Mon, April 09, 2012 - 9:42:42
Bilogoro, pitoma i draga,
U srcu te nosim svom,
Šume, livade, polja i potoke,
Što tiho žubore prema gradu mom.
Bilogoro, dragi zavičaju,
Zablistaš u sva godišnja doba,
A osobito u proljeće kad procvate šumsko cvijeće,
Izlistaju šume tvoje,
I zapjeva ptica kosovica u grmu svom,
Zečevi i srne na proplanku poskakuju,
Radujuć se proljeću,
A lovci puške o klin objesili,
Pa je radost još i veća.
Oživjela Bilogora,
Sa svih strana susret planinara domovine naše.
Sve miriše, procvale su trešnje,
Bagremi i lipe,
Tih vjetrić nosi miris cvijeća,
Razlijeva se cvrkut ptica,
Sve do posljednjeg brežuljka Bilogore,
Grada moga.
Dragi planinari i još draže planinarke,
Uređujte planinarske staze,
Izvore pitke vode za uzraste nove,
I okoliš doma, ponos planinara Bilogore.
Svi se diče i ponose svojom gorom
I jezikom roda svoga,
A mi našom Bilogorom,
I jezikom roda Hrvatskoga.
Hrabri momci bilogorci
I vi ljupke i šarmantne bilogorke,
Čuvajte nam Bilogoru od svih zala,
Od tajkuna raznih boja sumljiva morala.
Ne poznaju oni jade naše,
Njima ništa sveto nije,
Osim kapitala i profita.
Dragi planinari dođite nam i dogodine,
Bilogora vas očekuje,
Raširenih ruku i topla srca.
Časna goro Bilogoro
U srcu te nosim svom,
Pozdravlja te planinar, sinak tvoj.
Veliko Trojstvo, 17. travnja 2011. Stjepan Šeruga, oec.
