Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

Tue, September 30, 2008 - 1:26:05

Provedite nedjelju u prirodi i (dobrom) društvu.

Zvuči jednostavno, međutim sve je manje ljudi danas spremno odvojiti nekoliko sati, a kamoli dan ili dva za vlastitu dobrobit. No, kako bilo, imao sam sreću i upornost prijateljice planinarke koja me uspjela nagovoriti i tako se nađoh u društvu koje se u nedjelju rano zaputilo, rekoše mi kasnije, na tromeđu Like, Gorskog kotara i Velebita - dvoriječno "Bijele stijene".

Razmišljao sam putem kako ljudi mogu nakon putovanja od nekoliko sati, eventualne nenaspavanosti i trpljenja raznih neudobnosti u vozilu, po dolasku na odredište krenuti put planine u osvajanje vrhunaca. Bilo mi je jasno nakon što smo stigli - nalazim se među osobama koje su potpuno odvojene od vanjskog svijeta i ništa ne osjećaju ili su fanatici pa vide samo cilj i opet ništa ne osjećaju. (Mislim na bolove i putna prigovaranja zbog koječega.)

Krenuli smo, a nakon desetak minuta hoda još jedan hladan tuš - naglo skrećemo s poprilično širokog puta i ne odveć strmog, prema manjem, skrivenom u šumi i priiiilililično strmom. Na putokazu su i Bijele stijene, njihov vrh, a piše i udaljenost - 40 minuta?! Prošlisumetrnci. 40 minuta nisam hodao zadnjih 40 godina .

Slavek: "Nejdite gore!"

Krenuo sam za ostalima uz strminu i pokušavao ne razmišljati o onome što je pisalo. (Bilo bi dobro maknuti takve natpise ili barem napisati u nekim kodovima koje početnici ne razumiju.)

Iako je strmina još uvijek ne osjećam umor, a niti bol u ekstremitetima. Za sada ne čujem niti veseli žamor planinara, vjerojatno zato što sam se u panici odvojio od njih u nastojanju da pokušam doći do vrha dionice i granice umora nakon čega bih se mogao strovaliti i reći "ja više ne mogu, možete me nositi, vući ili cipelariti".

Nekoliko puta je bilo kritično, no nekim čudom sam neozlijeđen uspio doći do visoravni na kojoj je planinarski dom "Kapela" i ljubazni domaćini koji slave 40 godina postojanja njihovog penjačko-šetačkog kluba. Čak su pripremili i tortu, ali nas obavijestiše da smo nenajavljeni višak i da moramo krenuti dalje. Ionako smo kanili prema vrhu, ne zadržavati se, osim kratke okrjepe i malo razgovora.

Neki su uspjeli iskamčiti poneki topli tanjur nečega od domaćina. Drugi su pripremili kolače ili nešto drugo i obilazili planinare nudeći ih. U jednom momentu sam imao na izbor čaj od domaće rakije. Ne, hvala, otrgoh se vlastitoj ruci koja je već htjela krenuti.

Domaćin (k.i. Slavek) nam daje preporuku da se nikako ne penjemo na vrh jer je kiša (zaboravih spomenuti tu sitnicu) i bijele stijene Bijelih stijena su vrlo skliske i opasne za pentranje po njima. Super, barem neću morati plaziti po stijenama u svojoj savršeno bijeloj jakni i novim (jeftinim) planinarskim cipelama. Osim toga, tu je i vjetar, kiša, a i umor se počeo javljati.

S koliko-toliko pozitivnih misli o izbjegavanju krajnjeg napora, uputismo se prema obližnjem vrhu, odnosno prolasku kraj njega. Malo hodanja, provlačenja, puzanja, korištenja sajli i našli smo se pod vrhom.

Vabidba vrha

Na moj užas neke od iskusnih planinara (tzv. i-planinari) ugledao sam na pola stijene koja je vodila na sam vrh. A rekli su da se ne smije penjati zbog uvjeta. Neki su stajali u podnožju stijene i odlučili ne ići na vrh. Super, barem neću biti jedini.

Odjednom se stvorilo nekoliko starijih planinara koji su kulturno zamolili da se oni koji ne misle ići na vrh maknu malo u stranu. Ovo mi je bilo nevjerojatno. Ma nije valjda da se ja ne mogu popeti, a ljudi stariji i dvadesetak godina prolaze kraj mene bez problema. Ipak odlučih krenuti prema vrhu pa što bude.

#$%&?=*!"$& i stigoh na vrh. Ugledah nasmijanog i-planinara kodnog imena Erwin i nekolicinu ostalih iskusnika. Koja ekstaza. Još da se vidjelo nešto, ali nema veze što su oblaci. Ljudi moji, kao što je teško opisivati okus finih kolača ili predivne glazbe, tako je teško opisati osjećaj dolaska na vrh. To jednostavno treba probati.

I-planinari su nešto radili tamo, ja sam dolazio polako k sebi, nekoliko puta je bljesnulo kao ovjekovječba trenutka i onda silazak. E da, prije toga jadikovka u stilu "pet puta bih se penjao, a jednom silazio", kao, teže je sići nego popeti se.

Sišli smo na kraju svi i u komadu i nakon kratkotrajnih pogleda i izmjene koje pozitivne vibre, krenusmo putem kojim smo prethodno dogovorili kako bismo sustigli one koji se nisu odlučili popeti na vrh.

Begova staza

Slučajno ili ne put nas je vratio natrag do doma. Izgleda da je došlo do neke greške. I-planinari su morali nešto kratko izvijećati i odlučiti tko i kamo.

Na kraju smo odlučili da ćemo ponovo prema vrhu, dakle ponoviti dionicu, ali ne skroz na vrh, već samo proći kraj njega i Begovom stazom nastaviti do busa koji nas je čekao na starom mjestu.

Uz zajedljivo-šaljive opaske i-planinara na račun kruženja oko vrha, u drugom (već viđenom) pokušaju uspješno smo se otisnuli u šumovito, maglom prekriveno prostranstvo. Put bi trebao trajati dva, dva i pol sata. Sada mi je bilo sasvim svejedno, ako treba hodao bih i pet sati.

Planinarski brejkdens

Opis puta koji je uslijedio trajao bi predugo pa sam se stoga poslužio jednim od dostignuća tehnologije i snimio kratki filmić kako bih vam dočarao sreću i idilu grupe koja se odlučila na šetnju bez obzira na vremenske uvjete.

Uz nekoliko interesantnih proklizavanja, pirueta i špaga u kombinaciji s brejkdensom na ljigavo-blatnjavom putu te provlačenja kroz superuske prolaze (neki su bili toliko uski da je i-p. Erwin dobacio kako smo spori kao da smo na carini ), uspješno smo se dovukli do makadamske ceste i busa.

U tim sam trenutcima savršeno razumio starčeke koji tvrde i u 80-tima da se u duhu osjećaju kao da im je dvadeset. "Softver" mi je bio spreman na novi izazov, samo je bol koja je pristizala iz skoro sviju dijelova "hardvera", opominjala da sam prekoračio granicu opterećenja.

Apdejt iliti hepiend

Nekoliko dana nakon povratka teško mi je zaboraviti prirodu i nedjeljno društvo, iako se trudim raznim sredstvima (prekomjeran posao, stresne situacije, obiteljska podbadanja itd.). I dalje mi kroz misli prolaze planinari, stijene, vrh B.S.-a, nasmijana Erwinova faca, Begova staza i sve drugo viđeno i doživljeno toga dana.

I na kraju, svakom tko čita ovaj tekst isprika zbog opširnosti, a onom tko se zbog toga odluči krenuti put planine srdačan pozdrav i dobrodošlica.

E, i pozdrav i-planinaru koji ima velike planove (čuo sam nešto o Mount Everestu ili tako nešto ), i svim šetačima dobre volje.

vaš (na trenutke nesuvisli) planinski izvjestitelj kodnog imena da ni jel bil bi gladan