Tue, September 30, 2008 - 12:55:42
Planinar (kodnog imena) Erwin je u sljedećem tekstu iznio svoje impresije s nedjeljnog izleta na Bijele stijene.
Planirali smo se nakon uspješna pohoda i okupati u Sabljacima. Jedina rupa u planu bila je što je prerano napravljen. Barem tjedan ili dva ranije. Ovako smo imali tek jedno (ali dugo) kišno kupanje.
Vozeći se prema odredištu (Ogulinu pa Bijelim stijenama) pogledavali smo kroz prozor našega Iveka (tako ga ja zovem) promatrajući nebo. Bilo je čas tmurno, čas manje tmurno. Čak smo pomislili kako će uspon biti bez kiše. „Uzalud vam trud...“ penjači.
Željno iščekujući izvještaj zamjenskog vođe puta pokušat ću vam dočarati kako će meni ostati u sjećanju planinarska nedjelja 21. rujna 2008. Jedino što je bilo toplo toga jesenskog dana bio je čaj u planinarskoj kući na Bijelim stijenama. Većini. Manjina je užicala i juhu.
Preostali dio dana borili smo se protiv kiše, vjetra, blata, mjestimičnog snijega i skliskog kamenja i hladnoće. A znate kako čovjek prolazi u borbi protiv prirode? Gubi. Ako se ne prilagodi.
Da budem u potpunosti iskren, ja sam najveću borbu vodio protiv onog dijela odjeće za kojega sam očekivao kako će mi biti najveći prijatelj. Svoje pelerine. Tek sada konačno shvaćam žene i ono što moraju preživljavati kada nose duge suknje. Mislim da dame svih uzrasta danas svako jutro veselo uzvikuju: "God bless Mary Quant!". Istina je da to uzvikuju i muškarci svih dobi. Vjerujte mi na riječ. Nije pametno uspinjati se u nečemu što nalikuje krinolini.
U svakom slučaju, pohod je bio uspješan, za neke od nas i višestruko uspješan. Pretpostavljam da će se domaćinima i gostima planinarske kuće scena u kojoj vesela družina već drugi put prolazi istim putem snažno urezati u sjećanje te da će promisliti o ovakvom načinu provođenja vremena na planini i pitati se: "Imaju li Bjelovarčani često kružna putovanja?"
Svladavši sve peripetije, pa čak i procijep nalik na najužu ulicu na svijetu kojim smo prolazili u Klancu kostura (valjalo bi smanjiti pivski trbuh), završili smo u hotelu na Bjelolasici, na zasluženom odmoru.
Nakon svega sam pokušao objasniti Deniju da je pravom planinaru užitak i uspon na vrh i okrjepa u dolini. Bez ovoga zadnjega ono prvo je tek prikriveni mazohizam. Pretpostavljam da me je shvatio.
P. S.
Napisano ipak nije nikakav relevantan primjer planinarenja i ako ga pronađete (čak i na wikipediji), ne uzimajte ga zdravo za gotovo. Ipak sam ja najmlađi planinar ovdje (po stažu, naravno).
Erwin
