Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

Sat, September 05, 2009 - 12:38:55

Kako nam je bilo na Drugom susretu planinara u Primorju 29. i 30. kolovoza 2009. piše planinarka L. M.

Nakon što su se slegnuli dojmovi i odmorile umorne noge, ostaje predivno sjećanje na prekrasan izlet i neponovljivo dobru ekipu. Četrnaest hrabrih planinara koje čak ni rano ustajanje i polazak u 4 sata ujutro nisu uspjeli odvratiti od puta krenuli su uz zvuke evergreena prema Hrvatskom primorju.

U Križišće smo stigli oko osam sati. Kako mu kaže naziv, mjesto je veliko raskrižje, no u našem slučaju polazište. Nakon ugodnog druženja, fotkanja, papanja i igranja lota krenula je planinarska avantura. Krenuli smo, kako je vodič više puta naglasio, povijesnom stazom. Prvi smo žig dobili na polasku u Križišću i onda se zaputili prema planini do Hreljina.

Staza je na pojedinim dijelovima bila visoka, uska i uz rub litice, ali zauzvrat smo imali prekrasan pogled na Krčki most i more. Putem smo zastajali, a vodič nas je upoznavao s povijesti tog područja te sa Zrinskima i Frankopanima koji su tu imali posjede.

Sljedeći žig smo dobili u Hreljinu. U davnoj je prošlosti Hreljin bio grad. Nalazi se na vrhu teško pristupačnih brda, na visokim liticama (visine 321 m). Zvuči pomalo opasno, ali je prekrasno mjesto s malim trgom i crkvom sv. Jurja. Tamo nas je uhvatila nesretna kiša. Naravno, uvijek spremni planinari, kojih je u ovom slučaju bilo manje od 20%, ponijeli su kabanice. Većina manje pripremljenih planinara sakrila se od kiše u toranj. Kiša nam je bila blagonaklona i ubrzo je prestala.

Krenuli smo dalje i tako malo po malo sve do crkve sv. Trojice. Tamo smo se odmorili, jeli te krenuli dalje sve do postaje Tunere Bakarac.

Bakarac je mjesto s dugom povijesti, a poznato je i po tunolovu. Sad više nama toliko tune te se tu živi kao i u ostalim mjestima uz more, uglavnom od turizma. Mene su zadivile skakaonice uz šetalište. Dva velika debla vise nad morem, a sve to drži nekakva užad. Svakako svaka čast onome tko se usudi na to popeti, a i skočiti s toga.

Prošli smo te skakaonice i tako došli na stazu koja je bila obilježena vrlo ohrabrujućim upozorenjem: „Pozor! Po šetnici hodate na vlastitu odgovornost. Grad Kraljevica.“ Hm…meni takva upozorenje ne ulijevaju hrabrost, ali kud svi, tu i ja. Iako je litica bila strma, staza relativno uska, a iznad nas cesta po kojoj su stalno brujali automobili, pogled na more je bio prekrasan. Ta nas je šetnica dovela do Kaštel Kraljevice. Povijest je tog grada vezana uz Zrinske i Frankopane. Nakon propasti urote Zrinskih i Frankopana cijeli je grad bio zaplijenjen, pokraden i dijelom razrušen. Danas je poznat po brodogradilištu Kraljevica osnovanom 1729. godine. Tamo smo zasjeli, odmorili se, a domaćini su pjevali uz harmoniku.

Nakon toga uslijedio je ručak u Črišnjevu te konačno ono što nas je većina ili manjina (prosudite sami) čekala, a to je kupanje u moru. Idila nije dugo potrajala jer se spremalo nevrijeme, a trebalo je još stići i na zabavu koju su organizirali domaćini. Na zabavi je bilo veselo, pjevalo se i plesalo, a onda su nas nevrijeme i hladnoća potjerali u školu gdje smo spavali. Neki su kasnije otišli u obližnje kafiće, a većina nas je odabrala spavanje, odnosno nespavanje jer nije baš ugodno spavati u vreći na podu.

Došao je i drugi dan naše avanture. U planu je bio doručak, kupanje i posjet spilji Lokvarki. Bura je ipak bila odlučnija pa smo odustali od kupanja i uputili se kombijem do spilje.

Spilja Lokvarka je dužine 1200 metara, toliko je spilje istraženo, ali misli se da je i duža. Od toga je za posjetitelje otvoreno 900 metara. Visinska razlika između točke ulaska i zadnje dostupne točke posjetiteljima iznosi 140 metara. Spilja je prirodno podijeljena na četiri galerije, od toga su tri otvorene za posjetitelje. Tako su planinari krenuli planinariti podzemljem. Neopisiv je osjećaj biti u takvoj spilji i vidjeti tu neopisivu ljepotu, arhitekturu kakvu samo priroda može stvoriti.

Pod dojmom spilje, kako nam je ostalo još vremena, odlučili smo posjetiti kanjon Kamačnik. Nakon kratke vožnje, zapravo meni jako kratke jer sam prespavala veliki dio puta, stigli smo u kanjon. Uska staza nas je vodila uz prekrasan krajolik kanjona, a žubor vode i čistoća rijeke svakog bi ostavili bez riječi. Nismo išli cijelom stazom jer bi dugo potrajalo, a trebalo je krenuti prema Bjelovaru. Opet smo se ukrcali u kombi i krenuli. Moje je spavanje nastavljeno, a onda odjedanput glasanje da se malo navratimo i do Vrboveca ma manifestaciju „Kaj su jeli naši stari“. Nesvladani umorom odlučili smo i tamo krenuti. Tamo smo se malo šetali i pritom naišli na klauna koji ne izvodi trikove, osjetili zamamni miris preskupe janjetine…šetnja je trajala nekih pola sata, a onda smo se zaputili u Bjelovar. Na povratku smo hvalili strpljivog vozača i padale su posljednje šale s ovog najveselijeg planinarskog izleta.