Protekli vikend, u nedjeljno jutro (ne baš jako rano) u šumi Lug bilo je prilično živahno. Naše male, a i neke malo veće Ježiće usred zimskog sna probudilo je nedjeljno sunce, i u Lugu se čulo šljapkanje i tapkanje mnoštva malih nožica.
Obiteljska sekcija HPD “Bilogora” Bjelovar, koja je početkom ove kalendarske godine počela s organizacijom izleta i okupljanja najmlađih, u zadnju siječanjsku nedjelju organizirala je svoj prvi izlet od Luga do Kamenitovca pod nazivom “Postani planinar”. Dogovoreno je da se Ježići prije ostalih brda i planina, prvo upoznaju s Bilogorom i tradicionalnom stazom koju i odrasli planinari pohode svaku prvu nedjelju u mjesecu (ako nije organiziran neki drugi izlet).
Malci su se skupili u Lugu u 9:30h, na (za zimu) ugodnih 5°C, sa svojim mamama, tatama, djedovima, bakama i/ili ostalom bližom ili daljnjom rodbinom, pa čak i kućnim ljubimcima. Pošto je naziv izleta bio “Postani planinar” svi su bili veseli, nestrpljivi, glasni, živahni i jedva su čekali da vide kakva ih to avantura čeka i kako se to postaje planinar.
Prije početka hodanja je i naša planinarka Ruža Milić naišla na nekoliko raspoloženih malih Ježića s kojima je otpjevala stih ili dva da se malo zagriju. A pošto je to ipak sekcija Ježića, bolje pjesma nego rakija prije samog početka hodanja.
Uz pjesmu, bilo je tu i vezanja vezica na cipelama, razvlačenja štapova, stavljanja ruksaka, oblačenja jakni, pozdravljanja s poznatima, upoznavanja nepoznatih, drančenja slatkiša prije samog kretanja i još svakakvih raznolikih akcija.
Kada je bilo vrijeme kretanja, voditeljica obiteljske sekcije Irena Iličić pozdravila je male Ježiće i njihovu pratnju, rekla nekoliko uvodnih riječi te sve prepustila današnjem vodiču, iskusnom planinaru i HGSS-ovcu Đuri Gustoviću. Đuro je Ježićima objasnio nekoliko važnih stvari, kao npr. da je on danas “šef” svih Ježića kojeg će svi pratiti, i koji je uvijek na početku kolone, rekao je da ga nitko ne bi trebao prestizati i hodati ispred njega. Također je pokazao planinara koji hoda na kraju kolone i kojeg zovemo “metla”, jer on pazi da nitko ne ostane iza cijele grupe. Pošto tako grupe planinara funkcioniraju i inače, to je bio dobar uvod da djeca usvoje osnove hodanja u organiziranoj planinarskoj grupi.
Činilo se da je hodanje bilo dosta zabavno pošto su se cijelim putem izmjenjivali blato, led i voda, a na mjestima i snijeg. Ježići su definitivno izgledali kao da su došli na svoje, nožice su gacale, sklizale se, šljapkale, razbijale led, a osmijesi uglavnom nisu silazili s rumenih lica. Kako je odmicao, dan je bio sve topliji, i svi roditelji koji su iz glave mogli pustiti mentalnu sliku čišćenja blata kod kuće (s cipela, čizmi, gojzerica, hlača, jakni) mislim da su također uživali u danu provedenom na svježem zraku.
Grupa je do Planinarca stigla oko 12:00h (pet minuta više ili manje), kada su Ježići pokorili dječje igralište na Planinarcu. Nakon otprilike 7 km, odnosno 10000 koraka odrasle osobe, što znači barem 12000 dječjih koraka (tako nam kažu čuda moderne tehnologije), ako su neke nožice i bile već umorne, većini Ježića sam pogled na igralište ih je odmorio. Nevjerojatno ali istinito!
Sve ljuljačke su bile zauzete, kao i tobogan s kućicom, a umor je otišao negdje drugdje.
U prostorijama planinarskog društva u planinarskom domu za Ježiće bila je organizirana i likovna radionica koju su vodile članice udruge iz Društva naša djeca Veliko Trojstvo, pa su se djeca mogla dodatno zabaviti crtajući i izrađujući likovne radove, ako su to željela.
Neki Ježići su bili doista mali i njima je ovih 7km bio uspjeh kao da su se popeli na najviši vrh Velebita, pa su se sa svojim roditeljima vratili s Planinarca nekim prijevoznim sredstvom, dok je manja grupa u 13:15h odlučila još jednom protegnuti noge i još se malo zabaviti po blatu. Vodič Đuro je za povratak smislio malo drugačiju rutu nego onu kojom se došlo do Kamenitovca, pa je hodanje natrag bilo i dalje dovoljno zanimljivo.
Pričalo se, smijalo, malo i cendralo da kada ćemo već jednom doći, jer na povratku smo imali nekoliko manjih Ježića kojima je ovo bilo drugih 7 km u danu koje su prehodali. Vjerujem da ih je večeras osim umora uspavao i ponos roditelja, kada su se okupani i u toplom ušuškali u svojim krevetima.
Na kraju dana, mislim da mogu reći kako je jedna cijela grupa Ježića i njihovih roditelja ovu nedjelju, osim blatnih cipela kući donijelo pune glave sličica i uspomena, osjećaja ponosa jer su svi ishodali stazu do Kamenitovca, novoizgrađenog samopouzdanja jer su u nečem uspjeli, osjećaja zajedništva jer su dan proveli s obitelji i prijateljima, a neki možda i sa željom za novu avanturu na nekom drugom izletu.
Dragi Ježići, čestitamo svima na uspješnom prvom izletu, i nadamo se da se opet vidimo!
